My Last Post on This Domain

OK guys,

I think that it is time for me to publish the last post on this blog using WordPress as a domain. As you probably already know, GitHub is my favorite company and I have decided to switch my blog to a completely new domain.

I have published a couple of posts exclusively on the new domain and backed up every post from this domain to my new address (with one exception, but I’m working on it). I feel confident now to make the switch and I started to feel really comfortable using GitHub + Jekyll as a blogging platform, so I’ve decided to drop by and say good bye to my old domain.

From now on, you can follow me on r3bl.github.io. Be sure to use the http version of the site because https version is currently not properly implemented in the code. If you run into some issue while browsing the site or you miss a feature that I had implemented on this domain, feel free to report it here.

As always, you’re more than welcome to contact me anytime on aleksandar.todorovic@mail.ru. I hope that you’ll continue to read me on my new address.

Sincerely,
Aleksandar Todorović

Koje softverske firme vas kontrolišu?

NAPOMENA: Ovaj blog post sam napisao prije mnogo vremena (dovoljno daleko da bude stariji od ideje da uopšte napravim blog). Sve do sada nije objavljen nigdje, a sada sam dobio želju da ga podijelim sa javnošću i na taj način malo popunim svoj blog. Post je ostao neizmijenjen u cjelosti i kao takav kopiran iz LibreOffice-a, tako da su podaci malo stariji a stil pisanja takav kakav jeste.

U zadnja dva mjeseca smo stalno bombardovani činjenicama da postoji neko ko upravlja svime što radimo na internetu. Od toga da mogu da skupljaju metapodatke o našim pozivima i SMS porukama, preko toga da čitaju naše mejlove, Facebook razgovore, objave na Twitter-u i aktivnosti na Youtube-u. Podaci koje smo saznali u zadnja dva mjeseca nam daju do znanja da negdje postoji računar koji zna više o nama od naših prijatelja, porodice, pa čak i od nas samih. Mi ne znamo šta smo pretraživali po Google-u prije godinu dana u ovo vrijeme, ali postoji neki računar u svijetu koji to zna. Moguće je čak i da postoji više računara koji to znaju. Recimo, jedan u Google-ovoj korporaciji, drugi u NSA kojem je Google dostavio te informacije, treći na teritoriji naše države koji su na neki način pokupili te informacije od prethodna dva računara a četvrti negdje od strane nekoga ko je uspjeo da se dokopa informacija sa bilo kojeg od prethodna tri računara. Ovo je samo pretpostavka, ali ne čini se toliko nemoguća, zar ne?

Odavno je već rečeno da ako ništa ne plaćate za neki servis, vi sami ste produkat. To je već odavno činjenica u svijetu računara i interneta. Primjer: ne plaćate gmail korisnički račun, gledanje videa na YouTube-u i ne plaćate pretrage preko Google-ove tražilice, ali gledate reklame, što je jednostavan način da oni zarade na vama. Sada ću vam dokazati da postoji ne samo jedna, nego nekoliko firmi koje vas u potpunosti kontrolišu.

1. Google vas kontroliše. Svjestan sam kakvu izjavu sam dao i stojim iza nje. Uzmimo tipičnog korisnika, recimo da se zove Marko. Marko ima smartphone sa Android operativnim sistemom. Taj sistem je Google-ov produkt. Preko njega će pretraživati nešto po internetu. Koristiće za to Google-ovu tražilicu. Recimo da želi da objavi video, na kojem će to servisu uraditi? Na YouTube-u, još jednom Google-ovom servisu. Da bi objavio video, mora da napravi korisnički račun, a pošto YouTube ne dozvoljava niti jednu drugu mejl adresu, mora da napravi gmail adresu. Ne pričam o sitnim radnjama, pričam o radnjama koje radi milijarda ljudi svakoga dana. Google vas jednostavno kontroliše. Mnogi ne mogu da zamisle niti dan bez njegovih servisa, zar ne? A nisam niti spomenuo Google Chrome, Chrome OS, Google Calendar i ostalo. Čak i kada je njihov mali servis kao što je bio Google Reader nestao nastala je pometnja, šta bi se tek desilo sa većinom nas kada bi nestao čitav Google?

2. Microsoft vas kontroliše. Microsoft nije ništa bolji od Google-a. Recimo da uzmete neki laptop koji vam se sviđa, platite nekoliko stotina ili čak i hiljada eura za njega. Uz njega dođe Windows 8. Da li ga možete koristiti odma? Ne. Morate se prijaviti. Da bi se prijavili, morate napraviti Outlook korisnički račun. Praktički nećete moći pristupiti vašem laptopu od hiljadu eura bez pravljenja Outlook adrese. Jedini način da to uradite jeste da označite da imate poteškoće sa internetom prilikom podešavanja koje se pojavljuju pri samom dizanju sistema i tu ćete dobiti sasvim malu opciju da napravite lokalni korisnički račun za Windows. Većina korisnika vjerovatno ni ne zna za tu opciju, a u Windows 9, ako ne već i u Windows 8.1 operativnom sistemu čak će i ta mala i trenutno sakrivena opcija vjerovatno da nestane. Windows i dalje zauzima ogroman dio tržišta kada su desktop računari i laptopi u pitanju, nekih 80% recimo (ovo je samo pretpostavka), svi će postepeno preći na Windows 8. Možda kada izađe Windows 9, možda tek kada izađe Windows 10, ali hoće, isto kao što su svi prešli na Windows XP. E sada, po mom iskustvu sa Windows 8, ljepši je, brži je, troši manje baterije na laptopu i ima neke fantastične aplikacije – besplatne. Naravno, besplatne su samo na prvi pogled, jer većina aplikacija (čak i one koje dolaze sa samim sistemom) prikazuje reklame. Dakle, nije im dosta stotinu-dvije dolara koje su uzeli od vas kad ste kupili sam računar/laptop i još vas natjerali da napravite njegovu mejl adresu čak i ako je niste željeli, već vas i sam sistem bombarduje reklamama. Postoje i neke besplatne Xbox igre za njega, ali naravno, i one su pune reklama osim ako ne uplatite malu količinu novca na njihov račun. Poslije toga, da bi uživali u tim igrama ili omogućili neke dodatne nivoe, opet morate platiti. Ne zaboravimo i biznis koji se odvija preko Microsoft-ovog Office paketa koji opet košta nekoliko stotina dolara. Dakle, Microsoft vas kontroliše.

3. Facebook vas kontroliše. Facebook je mnogo drugačiji od dvije prethodne firme. Facebook nema više servisa, ima samo jedan. Ali, na tom jednom servisu vršite komunikaciju sa svim vašim prijateljima, pa čak i ljudima koje ne znate. Stavljate lične fotografije, stavljate fotografije prijatelja, ponekad i neki video zaluta, događaji, aplikacije, fan stranice, grupe… Da se ne lažemo, Facebook nije uopšte loš servis, samo ga većina ljudi ne koristi kako treba. Kao posljedica toga, Facebook ima sve o nama, od imena i prezimena, preko broja telefona, slika i videa, pa sve do dokaza o skoro svim postupcima koje smo uradili u zadnjih par godina. Neke od njih nisu legalne, a zbog nekih ne bi nikada izašli iz kuće od srama kad bi izašli u javnost. Ali kada malo bolje razmislimo, sve ovo već jeste u javnosti, sve se ovo već krije negdje na nekim serverima u SAD-u hiljadama kilometara udaljenim. Većina nas te servere nikada nije vidjela čak niti na slici, a opet smo dovoljno glupi da im povjerimo sve moguće informacije o nama. Dakle strancima smo dali sve informacije koje nikada ne bismo voljeli da dođu ni do naših najbližih, a kamoli do nekog stranca?

Slična priča se ponavlja i sa Apple-om, mada nisam dovoljno upoznat sa njihovim proizvodima da bih mogao da napišem malu priču o tome kao što sam uradio sa ove tri firme. Istina jeste da mi više jednostavno nemamo kontrolu nad svojim podacima. Istina jeste da ne trebamo stavljati naše podatke u cloud servise koje vode nepoznate kompanije na nepoznatim serverima. Istina jeste da trebamo uzmati naše podatke nazad sa takvih stranih servisa koje nude strane kompanije u stranim državama na serverima koje ni na slici nismo vidjeli niti jednom u svom životu niti znamo nekoga ko je vidjeo te servere. Trebamo da razvijemo decentralizovane sisteme. Trebamo da vratimo naše podatke nama, i tada, i samo tada ćemo biti sigurni da nam ih niko neće ukrasti, niti vlada, niti neke korporacije. Trebamo voditi sami svoje servere i razmjenjivati podatke sa osobama sa kojima vjerujemo – i samo sa njima.