My Last Post on This Domain

OK guys,

I think that it is time for me to publish the last post on this blog using WordPress as a domain. As you probably already know, GitHub is my favorite company and I have decided to switch my blog to a completely new domain.

I have published a couple of posts exclusively on the new domain and backed up every post from this domain to my new address (with one exception, but I’m working on it). I feel confident now to make the switch and I started to feel really comfortable using GitHub + Jekyll as a blogging platform, so I’ve decided to drop by and say good bye to my old domain.

From now on, you can follow me on r3bl.github.io. Be sure to use the http version of the site because https version is currently not properly implemented in the code. If you run into some issue while browsing the site or you miss a feature that I had implemented on this domain, feel free to report it here.

As always, you’re more than welcome to contact me anytime on aleksandar.todorovic@mail.ru. I hope that you’ll continue to read me on my new address.

Sincerely,
Aleksandar Todorović

Advertisements

Da li su dobri muzički producenti ujedno i dobri psiholozi? [eksperiment]

NAPOMENA: Ovaj članak nije ograničen na neki muzički žanr, preporučujem svim čitaocima da ga pročitaju bez obzira šta da slušate.

U prethodno objavljenom postu sam već najavio svoje najnoviji rad na temu o tome da li muzika može da utiče na ponašanje određene osobe. Prije nekih 10 dana sam počeo da se bavim time i još uvijek sam fazi pisanja draftova i traženja kvalitetne literature da bih uradio rad na nivou.

Međutim, tokom mog procesa traženja materijala, naišao sam na jedan zanimljiv tvit koji tvrdi da je dobar muzički producent ujedno i dobar psiholog. Nisam ga razumio, pa sam odlučio da pročitam članak na koji se taj tvit odnosi. To me je dovelo do ovog članka u kojem se objašnjava šta je tačno muzički producent. U članku se samo nekoliko puta spominje ta izjava bez detaljnog objašnjenja kako tačno muzički producenti utiču na psihu kod ljudi, temu koju objašnjavam u svom radu.

Da bih samo dodirnuo površinu toga, odlučio sam da malo prostudiram temu u obliku ovog posta, čisto da zaintrigiram vašu maštu.

Dakle, dobar muzički producent je ujedno i dobar psiholog. To je izjava iza koje stojim. Potrudiću se da ukratko objasnim i zašto.

Svi smo tokom svog života čuli makar jednu pjesmu u kojoj je tekstopisac pogodio neku našu bolnu tačku i natjerao nas da se osjećamo na određeni način na koji smo se osjećali. Međutim, mnogo manje pažnje se posvećuje muzičkim producentima, ljudima koji muziku ukomponuju sa tekstom i preko nje izraze svoje emocije. Zašto je to tako, trenutno ne mogu da sa sigurnošću tvrdim. Jedini razlog koji mi pada na pamet jeste taj što se samoj muzici moramo u potpunosti prepustiti da bi ona izazvala u nama ono nešto, dok to nije jednak slučaj i sa tekstovima u pjesmama.

Zato želim da uradim jedan eksperiment. Izazivam vas da na nekom malo kvalitetnijem ozvučenju (bile to slušalice, malo kvalitetniji zvučnici ili nešto treće) poslušate sledjeće pjesme. Dakle jedino što ne dolazi u obzir jeste slušanje preko telefona, zvučnika od laptopa ili slušalica od jedan euro. Ja ću vam tačno opisati kako će vas pjesma natjerati da se osjećate, a vi me slobodno kontaktirajte i recite mi da li sam pogriješio ili ne. Poslušajte pjesmu sa zatvorenim očima, nakon što se pjesma završi, pročitajte tekst u kojem sam opisao tačno kako ćete se osjećati dok slušate pjesmu i napravite usporedbu. Garantujem da će se mišljenja poklopiti u minimalno tri od pet slučajeva.

Prva pjesma: Netsky – Lost In This World

Sam žanr ove pjesme vam se možda nije svidio, ali ste se osjećali uznemireno dok ste je slušali. Kroz misli vam je prošla osoba koju ste nekad imali, ali je izgubili. Mislili ste o njoj, osjećali ste se nervozno i u vama je počela da se nakuplja određena doza bijesa.

Druga pjesma: The xx – Intro

Za razliku od prvog eksperimenta, ova pjesma nije dotaknula vaše emocije u negativnom smislu. Zapravo nije ih dotakla ni u dobrom smislu. Sve što ste osjećali jeste osjećaj relaksacije, i svi problemi su nestali na tih nekoliko minuta.

Treća pjesma: Blackmill feat. Veela – Life

Zbog ove pjesme ste se osjećali srećno. Osjećali ste kako se nalazite na nekoj plaži, toplo sunce vas je grijalo, a vi ste se osjećali bespokojno. U glavi ste imali osjećaj kao da su svi problemi postepeno nestali, a do kraja pjesme ste imali osjećaj kao da ste upravo proživjeli jedan od najljepših trenutak vašeg života.

Četvrta pjesma: Noisia – Tommy’s Theme

Osjećali ste se prljavo. Zamislilili ste se u nekoj post-apokaliptičnoj situaciji u kojoj je čitav svijet uništen ljudskom glupošću. Sav bijes je u vama proradio u tom trenutku.

Peta (i posljednja) pjesma: Porter Robinson – Unison

Ovo je vrlo posebna pjesma na listi jer ne budi jedno osjećanje u slušaocima, nego više njih. U samom početku niste znali šta da očekujete i kako da se osjećate. Kada se taj dio pjesme završio i kada je krenuo drugi, osjećali ste se opušteno, svaka nota vam je odgovarala, čak i ona jedna jedina za koju ste u tom jednom trenutku pomislili da je pogrešno odsvirana. Međutim, na vaše iznenađenje, pjesma je krenula da vas diže, da se osjećate živo. I tu je završio drugi dio pjesme. U trećem dijelu pjesme ste se osjećali onako kako zamišljate da ćete da osjećate kada bi nekada probali neku drogu. Sav ovaj proces se još jednom ponovio.

Ukoliko vas je članak zaintrigirao, pozivam vas da mi se javite i da podijelite sa mnom rezultate ovog eksperimenta. Javiti mi se možete na nekoliko načina, putem mail-a, koristeći Facebok, Tviter ili komentirajući direktno ispod članka koristeći vaš WordPress nalog.

LiBRE! 28 – Slobodni softver i internet stvari (1. deo)

Izašao je novi, 28. po redu broj LiBRE! časopisa. U ovom broju možete pročitati prvi dio teme Slobodni softver i internet stvari koju obrađujem u ime LiBRE! tima.

U prvom dijelu sam se zapitao možemo li računati na softverske gigante u uvođenje slobodnog softvera u internet stvari. Pored toga sam napravio uvod u to kako tačno rade pametni uređaji te tako napravio uvod za drugi dio članka u kojem ću obrađivati Spark projekat koji sam izdvojio kao najzanimljiviji projekat vezan za internet stvari koji se fokusira u potpunosti na slobodne tehnologije u svom biznis modelu.

Ukoliko ne želite da skidate čitav broj da biste pročitali tekst, tekst možete da preuzmete i iz za to posvećenog dijela moje web stranice.

Pored nastavljanja bavljenja ovom temom, u izradi je i moja prva ozbiljnija samostalna publikacija u kojoj se bavim u potpunosti drugačijom temom, uticajem muzike na ponašanje osobe. Ovo je prva tema koju obrađujem u svom cilju da savladam razumijevanje ljudskog ponašanja i načine preko kojih se ljudsko ponašanje može modifikovati u ličnu korist (pojam socijalni inžinjering). Kada rad bude završen, vratiću se regularnom blogingu.

Dronovi – moja perspektiva

Dakle u zadnje vrijeme se digla tolika frka oko dronova da sam jednostavno morao da im posvetim prostora na svom blogu. Postaju dio naše svakodnevnice, u mom gradu već ima jedan i imao sam prilike izbliza da vidim kako tačno funkcioniše.

Svi smo već upoznati sa incidentom sa dronom na utakmici između Srbije i Albanije, a evo prije nekoliko minuta sam otkrio da će dronovi da budu i na današnjoj vojnoj paradi u Srbiji.

Da počnemo sa tim šta su dronovi. Većina nas je nekad tokom našeg života imala priliku da vidi automobil ili neki letjeći objekat na daljinsko upravljanje. E pa dronovi su upravo to, igračkice na daljinsko upravljanje koje hodaju nebom, imaju malo veći domet nego što smo navikli da imamo u igračkama i koštaju mnogo skuplje. Pa zašto se digla tolika frka oko njih?

Dronovi mogu da imaju razne svrhe, od onih vojnih u kojima vojni službenici mogu da ih koriste da bi bombardovali mete, bio razlog za to opravdan ili ne, do snimanja nekog događaja iz ptičje perspektive. Naravno, dronovima može da upravlja samo onaj koji u rukama drži daljinski upravljač, tako da postoji šansa da ih upravljaju tako da proviruju kroz prozore vašeg kupatila dok se tuširate ili slično, u zavisnosti od toga šta njegov vlasnik smatra zanimljivim.

Shvatio sam da su dronovi dio naše sadašnjice i budućnosti kada sam vidio video snimak na YouTube-u u kome je moj kvart (a i mnogo veći dio grada) snimljen iz ptičje perspektive. Prva reakcija mi je bila da je tako nešto nedopustivo, ali kada sam malo bolje pogledao snimak shvatio sam da snimak izgleda predivno, jedinstveno i nešto što nikada prije nijedna tehnologija nije uspjela da mi omogući. Pošto sam veliki frik što se tiče privatnosti, kroz glavu mi je prošla ideja da bih vjerovatno pokušao da ga skinem da sam bio svjestan da se moj kvart snima i da sam bio upoznat sa time, iako nikakvog govora o invaziji na moju privatnost nije bilo u spomenutom videu. Na tome se sve završilo.

Kasnije sam sa istim dronom imao neka daljnja iskustva, počevši od toga da su iz ptičje perspektive mnogo bolje prikazane posljedice poplava u mom gradu, pa sve do toga dok nisam upoznao vlasnika drona i po prvi put ga vidio uživo tokom jednog događaja u kome su video snimci snimljeni dronom pomogli da se snimi ovaj video u kome je sumiran cijeli dvodnevni događaj.

Na tom događaju sam imao priliku da radim i dron je stavljen na svega tridesetak centimetara od mojih nogu. Neću da lažem i prizaću da mi je u nekoliko navrata palo na pamet to da ga nagazim nogom i da ga na taj način onesposobim, međutim suzdržao sam se od toga shvativši koliki je to finansijski udar na džep i da zapravo može da donese toliko novih i pozitivnih načina za korištenje.

Zaključak: Dronovi su dio naše sadašnjosti i naše budućnosti. Mogu da se koriste u razne svrhe. Neke od njih su vrlo pozitivne, a neke vrlo negativne. I dalje ne postoje regulacije o njihovom korištenju i poznavajući državu u kojoj živim potrajaće još nekoliko godina dok se regulative ne donesu. Jedino što možemo da uradimo trenutno jeste da vjerujemo da ih oni koji ih posjeduju koriste u dobrim svrhama. O da, ako imate viška para u džepu, svakako kupite jedan. Doživićete mnoge zanimljive situacije u njihovom korišćenju.

Koje softverske firme vas kontrolišu?

NAPOMENA: Ovaj blog post sam napisao prije mnogo vremena (dovoljno daleko da bude stariji od ideje da uopšte napravim blog). Sve do sada nije objavljen nigdje, a sada sam dobio želju da ga podijelim sa javnošću i na taj način malo popunim svoj blog. Post je ostao neizmijenjen u cjelosti i kao takav kopiran iz LibreOffice-a, tako da su podaci malo stariji a stil pisanja takav kakav jeste.

U zadnja dva mjeseca smo stalno bombardovani činjenicama da postoji neko ko upravlja svime što radimo na internetu. Od toga da mogu da skupljaju metapodatke o našim pozivima i SMS porukama, preko toga da čitaju naše mejlove, Facebook razgovore, objave na Twitter-u i aktivnosti na Youtube-u. Podaci koje smo saznali u zadnja dva mjeseca nam daju do znanja da negdje postoji računar koji zna više o nama od naših prijatelja, porodice, pa čak i od nas samih. Mi ne znamo šta smo pretraživali po Google-u prije godinu dana u ovo vrijeme, ali postoji neki računar u svijetu koji to zna. Moguće je čak i da postoji više računara koji to znaju. Recimo, jedan u Google-ovoj korporaciji, drugi u NSA kojem je Google dostavio te informacije, treći na teritoriji naše države koji su na neki način pokupili te informacije od prethodna dva računara a četvrti negdje od strane nekoga ko je uspjeo da se dokopa informacija sa bilo kojeg od prethodna tri računara. Ovo je samo pretpostavka, ali ne čini se toliko nemoguća, zar ne?

Odavno je već rečeno da ako ništa ne plaćate za neki servis, vi sami ste produkat. To je već odavno činjenica u svijetu računara i interneta. Primjer: ne plaćate gmail korisnički račun, gledanje videa na YouTube-u i ne plaćate pretrage preko Google-ove tražilice, ali gledate reklame, što je jednostavan način da oni zarade na vama. Sada ću vam dokazati da postoji ne samo jedna, nego nekoliko firmi koje vas u potpunosti kontrolišu.

1. Google vas kontroliše. Svjestan sam kakvu izjavu sam dao i stojim iza nje. Uzmimo tipičnog korisnika, recimo da se zove Marko. Marko ima smartphone sa Android operativnim sistemom. Taj sistem je Google-ov produkt. Preko njega će pretraživati nešto po internetu. Koristiće za to Google-ovu tražilicu. Recimo da želi da objavi video, na kojem će to servisu uraditi? Na YouTube-u, još jednom Google-ovom servisu. Da bi objavio video, mora da napravi korisnički račun, a pošto YouTube ne dozvoljava niti jednu drugu mejl adresu, mora da napravi gmail adresu. Ne pričam o sitnim radnjama, pričam o radnjama koje radi milijarda ljudi svakoga dana. Google vas jednostavno kontroliše. Mnogi ne mogu da zamisle niti dan bez njegovih servisa, zar ne? A nisam niti spomenuo Google Chrome, Chrome OS, Google Calendar i ostalo. Čak i kada je njihov mali servis kao što je bio Google Reader nestao nastala je pometnja, šta bi se tek desilo sa većinom nas kada bi nestao čitav Google?

2. Microsoft vas kontroliše. Microsoft nije ništa bolji od Google-a. Recimo da uzmete neki laptop koji vam se sviđa, platite nekoliko stotina ili čak i hiljada eura za njega. Uz njega dođe Windows 8. Da li ga možete koristiti odma? Ne. Morate se prijaviti. Da bi se prijavili, morate napraviti Outlook korisnički račun. Praktički nećete moći pristupiti vašem laptopu od hiljadu eura bez pravljenja Outlook adrese. Jedini način da to uradite jeste da označite da imate poteškoće sa internetom prilikom podešavanja koje se pojavljuju pri samom dizanju sistema i tu ćete dobiti sasvim malu opciju da napravite lokalni korisnički račun za Windows. Većina korisnika vjerovatno ni ne zna za tu opciju, a u Windows 9, ako ne već i u Windows 8.1 operativnom sistemu čak će i ta mala i trenutno sakrivena opcija vjerovatno da nestane. Windows i dalje zauzima ogroman dio tržišta kada su desktop računari i laptopi u pitanju, nekih 80% recimo (ovo je samo pretpostavka), svi će postepeno preći na Windows 8. Možda kada izađe Windows 9, možda tek kada izađe Windows 10, ali hoće, isto kao što su svi prešli na Windows XP. E sada, po mom iskustvu sa Windows 8, ljepši je, brži je, troši manje baterije na laptopu i ima neke fantastične aplikacije – besplatne. Naravno, besplatne su samo na prvi pogled, jer većina aplikacija (čak i one koje dolaze sa samim sistemom) prikazuje reklame. Dakle, nije im dosta stotinu-dvije dolara koje su uzeli od vas kad ste kupili sam računar/laptop i još vas natjerali da napravite njegovu mejl adresu čak i ako je niste željeli, već vas i sam sistem bombarduje reklamama. Postoje i neke besplatne Xbox igre za njega, ali naravno, i one su pune reklama osim ako ne uplatite malu količinu novca na njihov račun. Poslije toga, da bi uživali u tim igrama ili omogućili neke dodatne nivoe, opet morate platiti. Ne zaboravimo i biznis koji se odvija preko Microsoft-ovog Office paketa koji opet košta nekoliko stotina dolara. Dakle, Microsoft vas kontroliše.

3. Facebook vas kontroliše. Facebook je mnogo drugačiji od dvije prethodne firme. Facebook nema više servisa, ima samo jedan. Ali, na tom jednom servisu vršite komunikaciju sa svim vašim prijateljima, pa čak i ljudima koje ne znate. Stavljate lične fotografije, stavljate fotografije prijatelja, ponekad i neki video zaluta, događaji, aplikacije, fan stranice, grupe… Da se ne lažemo, Facebook nije uopšte loš servis, samo ga većina ljudi ne koristi kako treba. Kao posljedica toga, Facebook ima sve o nama, od imena i prezimena, preko broja telefona, slika i videa, pa sve do dokaza o skoro svim postupcima koje smo uradili u zadnjih par godina. Neke od njih nisu legalne, a zbog nekih ne bi nikada izašli iz kuće od srama kad bi izašli u javnost. Ali kada malo bolje razmislimo, sve ovo već jeste u javnosti, sve se ovo već krije negdje na nekim serverima u SAD-u hiljadama kilometara udaljenim. Većina nas te servere nikada nije vidjela čak niti na slici, a opet smo dovoljno glupi da im povjerimo sve moguće informacije o nama. Dakle strancima smo dali sve informacije koje nikada ne bismo voljeli da dođu ni do naših najbližih, a kamoli do nekog stranca?

Slična priča se ponavlja i sa Apple-om, mada nisam dovoljno upoznat sa njihovim proizvodima da bih mogao da napišem malu priču o tome kao što sam uradio sa ove tri firme. Istina jeste da mi više jednostavno nemamo kontrolu nad svojim podacima. Istina jeste da ne trebamo stavljati naše podatke u cloud servise koje vode nepoznate kompanije na nepoznatim serverima. Istina jeste da trebamo uzmati naše podatke nazad sa takvih stranih servisa koje nude strane kompanije u stranim državama na serverima koje ni na slici nismo vidjeli niti jednom u svom životu niti znamo nekoga ko je vidjeo te servere. Trebamo da razvijemo decentralizovane sisteme. Trebamo da vratimo naše podatke nama, i tada, i samo tada ćemo biti sigurni da nam ih niko neće ukrasti, niti vlada, niti neke korporacije. Trebamo voditi sami svoje servere i razmjenjivati podatke sa osobama sa kojima vjerujemo – i samo sa njima.

Ko koga špijunira u političkom vrhu BiH? (2. dio)

Došlo je vrijeme za drugi dio članka o tome ko koga špijunira u političkom vrhu BiH. Prvi možete pročitati ovdje. Da skratim članak, nepoznat haker preuzeo 40ak gigabajta podataka od firme Gamma koja služi za kreiranje softvera za online špijuniranje koji se naziva FinFisher. Taj softver firma Gamma prodaje isključivo vladama, a među državama kojima je prodala softver se našla i Bosna i Hercegovina.

Nisam još uspio da preuzmem čitav torrent od 38,6 gigabajta podataka (trenutno je tek na 24%), tako da nisam bio ni u stanju da analiziram podatke koje preuzimam. Međutim, pomoć sam dobio od samog hakera koji je preko tviter profila objavio link sa porukama koje su korisnici slali službi za podršku. Vrijedi pogledati, zar ne?

Otvaram Pastebin i prve poruke na koje nailazim imaju upravo Bosnu i Hercegovinu kao zemlju porijekla. Vrijeme slanja poruke je kraj maja mjeseca ove godine, dakle otprilike u isto vrijeme kada je naša država patila od poplava (samo da dam vremensku referencu).

Čitajući poruku vidim da je korisnik ostavio i svoj Skype adresu za kontakt: sanjin.custovic.

Otvorio sam Skype, pretražio to ime i došao do podatka da se osoba koja se krije iza tog korisničkog imena nalazi u Sarajevu. Pronalazak IP adrese nije urodio plodom i nekoliko metoda koje sam pronašao na internetu nije uspjelo.

Već sam napredovao, imamo ime, prezime, Skype profil i mjesto stanovanja jedne od osoba zaduženih za održavanje tog softvera.

Traženje po Google-u nije puno urodilo plodom, međutim jesam našao neke zanimljive podatke. Izgleda da osoba iza tog profila obožava da ostavlja komentare po forumima, tako da sam među prvim rezultatima uspio da pronađem profil na Klix.ba i Disqus profil. Ne mogu da garantujem da iza njih stoji ista osoba kao i iza Skype naloga, ali komentari su svakako zanimljivi.

Međutim, nešto se tu nije podudaralo. Skype-ov nalog je upućivao da boravi u Sarajevu, Facebook profil povezan sa Disqus profilom je upućivao na to da je osoba u Švedskoj zapravo, a neki tvitovi su nekako izvukli informacije da su IP adrese prijavljivanja tog Skype profila povezale ga sa Bahrainom i Kinom. Moja predpostavka jeste da su te informacije izvukli iz dupeta, ali ajde.

Odmaknimo se malo od njegovog Skype profila i vidimo šta još imamo. Korisničko ime koje je poslalo upit glasi: OSA/OBA, što je skraćeno od Obavještajno-sigurnosta agencija/Obavještajno-bezbjednosna-agencija BiH. Generalni direktor agencije je Almir Džuvo, koji je na čelu te agencije mandat za mandatom još od osnivanja te agencije negdje 2003. godine, dakle prije 11 godina.

Još par klikova i saznam par kontroverzi iza njega, poput ove i ove.

Dakle, došao sam do toga koja je agencija naručila softver, do Skype profila osobe koja je zamolila za podršku koristeći profil OSA/OBA i povezao sam to sa glavnim čovjekom agencije koji je na čelu te agencije od njenog osnivanja. Sledjeći korak: otkrivanje mogućnosti softvera i pokušaj dolaska do meta preko podataka koje preuzimam.

NAPOMENA: Ovo moje “istraživanje” nije pokušaj da otkrijem zloupotrebe položaja ili nešto slično. Ovo je samo pokušaj da povežem podatke javno dostupne na internetu kako bih otkrio šta se događa. Nisam black hat haker, te samim tim niti jednu od informacija nisam ukrao. Sve što koristim su javno dostupne informacije.

Čim dođem do dovoljno informacija za treći dio, objavljujem na blogu.

Ko koga špijunira u političkom vrhu BiH?

Listajući početnu na Tviteru naletio sam na nešto zanimljivo. Nepoznati haker koji se krije iza aliasa Phineas Fisher je 6. augusta hakovao stranicu koja stoji iza programa FinFisher. Taj program jeste dosta nepoznat za javnost, ali ne bi trebao da bude. Program je razvijen u Njemačkoj sa ciljem da se prodaje vladama različitih zemalja kako bi špijunirali one koje odluče da žele da špijuniraju. Haker je zatim objavio torrent od 40ak gigabajta sa podacima koje je uspio da ukrade.

E sada, podaci su ukrani, kompanija Gamma koja stoji iza programa je odbila da komentariše da je neko provalio u njihov sistem, a baza je postala dostupna u javnosti. Sada je na redu onaj manje zabavan dio: analiziranje svih tih podataka. Zanima me da li će iko od domaćih medija biti spreman za to. Ja jesam, zato trenutno preuzimam torrent od svih 40ak gigabajta.

Međutim, ono što me navelo da se zapravo uputim u ovu pustolovinu jeste to što se među podacima koje su do sada analizirali neki od osoba koji su preuzeli torrent našle različite države kao naručioci ovog proizvoda. Osobe koje analiziraju te podatke su došle do imena država preko Gamminog sistema za podršku tako što su obraćali pažnju na osobe koje su jednostavno otkrile državu koju predstavljaju ne prateći pravila za anonimnost na internetu (tipa koristeći mejl sa .ba domenom ili slično). A, ono najzanimljivije za nas jeste što se među tim državama našla i Bosna i Hercegovina!

Ko li špijunira iz našeg državnog vrha i koga to tačno? Ostaje nam da vidimo. Meni fali još nekih dan i 13 sati da preuzmem sve podatke (limitovao sam brzinu da ne ograničim previše korišćenje interneta drugim ukućanima) pa se bacam na analiziranje. Svakako ću sve što otkrijem objaviti na ovom blogu i na svom Tviter nalogu, pa pratite ako vas zanima.

Međutim, ono što me trenutno zanima više od same vijesti jeste to koliko će daleko dogurati vijest u našoj javnosti? Da li će se bilo koji portal ili medijska kuća uopšte obazirati na ovo? Da li će pokriti priču? Da li će iko osim mene pokušati da sazna koji se kurac zapravo događa i to pokušati da podijeli sa javnošću?

Ostaje nam samo da čekamo i saznamo.